Elenin glas

Priča koju ti ovdje želim ispričati priča je o uspomenama i okusima. Okusima koji prizivaju slike prošlosti. To je priča o velikom obiteljskom domu, Giareto, koja nas vraća u vrijeme kada su ulice dobivale imena po zgradama.

Bilo je to 1977. godine kada je moja baka zajedno sa svojom braćom i sestrama kupila kuću u brežuljcima oko Reggio Emilije. Bila je to stara, zapuštena seoska kuća, nesvjesna svoje sudbine i toga da joj je suđeno postati čuvaricom uspomena koje će odoljeti vremenu.

Svaki član obitelji imao je svoj kutak šupe o kojem se brinuo i pridonosio je na svoj način: muškarci su radili, a žene kuhale, i jedni i drugi od zore do sumraka. I mi djeca pomagali smo koliko smo mogli.

Rano ujutro na štednjak bi se stavila juha za tortellini, prijatelj poljoprivrednik donio bi rajčice za zimnicu za sljedeću godinu, a djeca bi ih prala u dvorištu, pazeći da ih ne ubodu pčele ili da ne padnu u vodu. Nismo baš bili toliko oprezni pa smo završavali u vodi češće nego što možeš zamisliti.

Moja je majka pripremala majonezu u potpunoj tišini, kako je nalagalo praznovjerje, da se ne bi razdvojila. Ja bih ulijevala ulje baš kako treba, polaganim ritmom kojem su me naučili, dok bi majka polako miješala majonezu.

Kad zatvorim oči, još uvijek čujem: „Elena, dođi, treba naribati sir!”

Stari ribeži bili su veliki, ribanje je bilo naporno i trebalo je paziti na prste. Parmigiano Reggiano bio je vrlo važan i stavljao se u svako jelo: u juhu s tortellinima, u predjela uz salamu, u tijesto za erbazzone jer, kako smo govorili u Giaretu, „ako imaš Parmigiano Reggiano, imaš sve što ti treba”.

„Je li sad dosta?”, pitala bih, ali odgovor je uvijek bio ne jer smo bili velika obitelj, a sira za trideset ljudi nikad nema dovoljno. Uvijek je bilo i djece na koju je trebalo paziti jer nisu prestajala plakati. Posao je trajao još dulje jer bih malo naribala, a malo pojela. Uostalom, kako sam mogla odoljeti?

Nama djeci bio je povjeren još jedan jednako važan zadatak: zatvaranje tortellina. Omatanje komadića tijesta oko naših malih prstiju bio je posao za najmlađu djecu jer što su prsti bili manji, tortellini su bili uredniji. Bio je to posao koji je zahtijevao strpljenje, a meni bi ga brzo ponestalo pa bih se vratila ribanju al furmai. Nije ni čudo što se danas služimo kuhinjskim robotom.

Jednog je dana Giareto napokon bio spreman. Svaka je obitelj imala svoj stan, ali svi smo dijelili jednu kuhinju, što je značilo da smo i dalje zajedno kuhali i jeli. Raspravljali bismo o receptima, poštovali pravila, ali radili i iznimke te tražili kompromis kad god bi se činilo da je dogovor nemoguć.

U kuhinji u Giaretu susretala su se sva pravila i mišljenja. Godinama poslije moj se rođak čak ovdje i oženio, napustivši na nekoliko dana svoj novi dom u Rumunjskoj kako bi se prisjetio onih pečenja i zelenih umaka, tortellina, suhomesnatih proizvoda i, naravno, sira Parmigiano Reggiano.

Ako je nešto ukusno, ostat će lijepa uspomena, i upravo s tim uspomenama na umu danas kuham za svoju obitelj i prijatelje. S tim jelima na stol donosim sjećanja na ogrebani prst, sunčan dan i osjećaj pripadnosti koji nam samo kuhinja može pružiti, ako ga znamo prepoznati.

Autori:
Tekst: Carlotta Fiore
Fotografija: Diego Rosselli